| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Wednesday, September 12, 2012
Poznati Masoni iz istorije Srbije
"NASE STARINE --TIRANIJA KAJANJA"zabiljezeno,zapazeno!
Neuobicajena toplina usred zime pogadja jedan veliki grad na sjeveru Evrope dok se Zemlji priblizava asteroid. Stanovnici uvecer na ulice izlaze u pidzamama, brisu znoj koji im se cijedi niz lice, upiru pogled prema nebu, uzasnuti promatraju asteroid koji na ocigled postaje sve veci. Svi strahuju od istoga: da ce se ta masa tvari u fuziji sudariti s nasim planetom. Obuzeti panikom, stakori u gomilama napustaju kanalizaciju, u eksplozijama pucaju automobilske gume, asfalt se topi. Upravo tada cudnovata spodoba umotana u bijelo platno, duge brade, obraca se gomili i udarajuci u gong vice: "Ovo je kazna, pokajte se, ovo je svrsetak Vremena."
Smjeskamo se tom jeftinom proroku koji riga rijeci i prorice, tim vise sto se prizor odvija u jednome stripu, Hergeovoj* Tajanstvenoj zvijezdi. Pa ipak, kolika li se istina krije iza ispraznosti tog povika: "Pokajte se!" Eto poruke koju nam, iza deklarativnog hedonizma, vec pola stoljeca utuvljuje zapadnjacka filozofija koja istodobno zeli biti glas emancipacije i losa savjest svoga vremena. Ono sto nam ucjepljuje, upakirano u ateizam, zapravo je stari pojam istocnoga grijeha, drevni otrov prokletstva. Na judeo-krscanskome terenu, nema mocnijega goriva od osjecaja da smo zgrijesili, a sto se nasi filozofi, sociolozi zesce izjasnjavaju kao agnostici (ateisti) i slobodni mislioci, to zdusnije obnavljaju vjerovanje kojeg se odricu. Kao sto je govorio Nietzsche, laicke ideologije su u ime humanosti podigle krscanstvo na visu razinu kristijanizacije i nadlicitirale njegovu poruku.
Od egzistencijalizma do dekonstrukcionizma, citava se suvremena misao iscrpljuje u pokusajima mehanickog optuzivanja Zapada neprestano naglasavajuci njegovo licemjerstvo, nasilje i gnusnost. Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje sustine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali vjersku revoluciju, drugi tlaciteljski rezim, trece je u ekstazu bacala ljepota teroristickih djela ili su podrzavali neku gerilu samo zato sto su njezini motivi bili protivni nasoj vrhunaravnoj logici. Popustljivost prema stranim diktaturama, tvrdokornost prema nasim vlastitim demokracijama. Neprestano kretanje: kriticka misao, isprva subverzivna, okrece se protiv sebe same i pretvara se u novi konformizam, samo konformizam covjencan sjecanjem na davnu pobunu. Jucerasnja odvaznost pretvara se u sablonu. Griznja savjesti prestala je biti povezana s preciznim povijesnim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu. Stvara se citava intelektualna trgovacka mreza: svecenici su unajmljeni da je odrzavaju, poput nekadasnjih cuvara vatre, oni izdaju dopustenja da se misli, govori. Dodje li i do najmanjeg odmaka, ti pobornici skrusenosti podizu glas, upravljaju policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata. To opetovano primjenjivanje skalpela na samome sebi mi nazivamo kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar ocitoga. Ne treba nista dokazivati, toliko se stvari cine jasne: treba samo ponavljati, potvrdjivati. Duznost kajanja je ratni stroj koji vrsi vise funkcija: cenzurira, umiruje, razlucuje.
U prvom redu, ona Zapadnom bloku, od pamtivijeka opterecenom krivnjom, zabranjuje da sudi, da ustaje protiv drugih rezima, drugih drzava, drugih religija. Nasi prosli zlocini nam nalazu da usta drzimo zatvorenima. Nase jedino pravo je sutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlacenja. Suzdrzanost i neutralnost nase su otkupljenje. Ne sudjelovati vise ni u cemu, ne ukljucivati se u afere nasega vremena, samo ponekad pruziti podrsku onima koje smo nekad podjarmljivali. Na taj ce se nacin zapravo definirati dva Zapada: dobar Zapad stare Evrope, Zapad koji se sakrio u misju rupu i suti, los Zapad, Zapad Sjedinjenih Drzava koji intervenira i u sve se uplice.
Ne mozemo, naravno, nekaznjeno dresirati citave generacije i tjerati ih na samokaznjavanje. To rezultira negativnim posljedicama kojima se pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret sto se uocio 1983. danas se siri i produbljuje. Ali nismo vise u razdoblju kad bijeli covjek jeca, kad nekadasnji gospodar nakratko pada nicice pred dojucerasnjim robovima kada je Hladni rat, jos ziva nada u svjetsku revoluciju, elektrizirao kontinent ciju je istocnu polovicu kolonizirao nekadasnji SSSR. Stari kontinent, zrtva vlastite pobjede nad komunizmom, demobilizirao se nakon pada Berlinskoga zida. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja. Iz Afrike, iz Azije, s Bliskog istoka, cijeli svijet kuca na vrata Evrope, svi zele stupiti na njezino tle i to u trenutku kada nju prozima posvemasnji stid od nje same.
Smjeskamo se tom jeftinom proroku koji riga rijeci i prorice, tim vise sto se prizor odvija u jednome stripu, Hergeovoj* Tajanstvenoj zvijezdi. Pa ipak, kolika li se istina krije iza ispraznosti tog povika: "Pokajte se!" Eto poruke koju nam, iza deklarativnog hedonizma, vec pola stoljeca utuvljuje zapadnjacka filozofija koja istodobno zeli biti glas emancipacije i losa savjest svoga vremena. Ono sto nam ucjepljuje, upakirano u ateizam, zapravo je stari pojam istocnoga grijeha, drevni otrov prokletstva. Na judeo-krscanskome terenu, nema mocnijega goriva od osjecaja da smo zgrijesili, a sto se nasi filozofi, sociolozi zesce izjasnjavaju kao agnostici (ateisti) i slobodni mislioci, to zdusnije obnavljaju vjerovanje kojeg se odricu. Kao sto je govorio Nietzsche, laicke ideologije su u ime humanosti podigle krscanstvo na visu razinu kristijanizacije i nadlicitirale njegovu poruku.
Od egzistencijalizma do dekonstrukcionizma, citava se suvremena misao iscrpljuje u pokusajima mehanickog optuzivanja Zapada neprestano naglasavajuci njegovo licemjerstvo, nasilje i gnusnost. Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje sustine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali vjersku revoluciju, drugi tlaciteljski rezim, trece je u ekstazu bacala ljepota teroristickih djela ili su podrzavali neku gerilu samo zato sto su njezini motivi bili protivni nasoj vrhunaravnoj logici. Popustljivost prema stranim diktaturama, tvrdokornost prema nasim vlastitim demokracijama. Neprestano kretanje: kriticka misao, isprva subverzivna, okrece se protiv sebe same i pretvara se u novi konformizam, samo konformizam covjencan sjecanjem na davnu pobunu. Jucerasnja odvaznost pretvara se u sablonu. Griznja savjesti prestala je biti povezana s preciznim povijesnim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu. Stvara se citava intelektualna trgovacka mreza: svecenici su unajmljeni da je odrzavaju, poput nekadasnjih cuvara vatre, oni izdaju dopustenja da se misli, govori. Dodje li i do najmanjeg odmaka, ti pobornici skrusenosti podizu glas, upravljaju policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata. To opetovano primjenjivanje skalpela na samome sebi mi nazivamo kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar ocitoga. Ne treba nista dokazivati, toliko se stvari cine jasne: treba samo ponavljati, potvrdjivati. Duznost kajanja je ratni stroj koji vrsi vise funkcija: cenzurira, umiruje, razlucuje.
U prvom redu, ona Zapadnom bloku, od pamtivijeka opterecenom krivnjom, zabranjuje da sudi, da ustaje protiv drugih rezima, drugih drzava, drugih religija. Nasi prosli zlocini nam nalazu da usta drzimo zatvorenima. Nase jedino pravo je sutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlacenja. Suzdrzanost i neutralnost nase su otkupljenje. Ne sudjelovati vise ni u cemu, ne ukljucivati se u afere nasega vremena, samo ponekad pruziti podrsku onima koje smo nekad podjarmljivali. Na taj ce se nacin zapravo definirati dva Zapada: dobar Zapad stare Evrope, Zapad koji se sakrio u misju rupu i suti, los Zapad, Zapad Sjedinjenih Drzava koji intervenira i u sve se uplice.
Ne mozemo, naravno, nekaznjeno dresirati citave generacije i tjerati ih na samokaznjavanje. To rezultira negativnim posljedicama kojima se pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret sto se uocio 1983. danas se siri i produbljuje. Ali nismo vise u razdoblju kad bijeli covjek jeca, kad nekadasnji gospodar nakratko pada nicice pred dojucerasnjim robovima kada je Hladni rat, jos ziva nada u svjetsku revoluciju, elektrizirao kontinent ciju je istocnu polovicu kolonizirao nekadasnji SSSR. Stari kontinent, zrtva vlastite pobjede nad komunizmom, demobilizirao se nakon pada Berlinskoga zida. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja. Iz Afrike, iz Azije, s Bliskog istoka, cijeli svijet kuca na vrata Evrope, svi zele stupiti na njezino tle i to u trenutku kada nju prozima posvemasnji stid od nje same.
Subscribe to:
Posts (Atom)